Odbrana Gračanice 92-95
Mart 2, 2008 – 6:57 pm
Ko je prav, a ko je kriv?
Koliko je ko služio pravdi, koliko ko nepravdu činio. Koliko je ko i od sebe i od imetka svog dao za istinu i pravdu?
Koliko ko nije? Da li što nije znao, nije smio ili nije htio. A mogao je. I dužan bio. I prema ljudima i prema bogu.
Dao je svako onoliko koliko je dao.
On to zna .
Zna i Onaj koji sve zna.
Jedno je sigurno!
Onaj ko vjreuje pred četiri suda računa polaže. Pred svojom savjesti, pred onima oko sebe, pred vremenom i pred Allahom dželešanuhu.
Dunjaluk, ma koliki bio, ponekad u glavama nekih ljudi biva toliko mali da pomisle da im u šaku može stati.Učini im se da ga nema dovljno. Ni njemu, ni njegovim.Kad se na jednom mjestu nadje više takvih, onda nastupe, što bi naš insan kazao, belaji.
Na tom i takovom dunjaluku ima jedna zemlja i jedan narod koju i kojeg haman ni jedan belaj nije obišao.
Zemlja je Bosna. Narod Bošnjaci i svi drugi, drukčijeg imena, ali jednaki po ljubavi prema svojoj zemlji, prema pravdi i istini.
Zemlja Bosna upamti svašta. Mnoga carstva, silne ratove. Nen narod to sve nadura.I jad i glad.I tudju sablju i tudjinsku čizmu. Davaše mu malo, uzimaše sve. Nekad je imao ime, nakad nije. Onda opet jest. Imade i jezak, pa ga nemade, pa ga opet dobi. I imade uvijek svoje velike ljude, ali ga često vodiše drugi.
Upamti naš nartod svašta. Nadura još više. Često ga svi poricaše. Neki svojataše, neki su često imali naum sve to nožem i puškom riješti.
Haman samo u Bosni bude vremena kad vode teku krvave.
Haman samo u Bosni ezan remeti mir, džamije bivaju najljepše kad ih nema, a ljude ubijaju samo zbog imena.
Haman se samo u Bosni traži ono što se nikada niodkoga nije tražilo. Samo se u Bosni traži da se i oprosti i zaboravi.
U zemlji Bosni takvoj kakva je, ima puno čaršija, gradva, sela i mahala. I malih i onih većih. I bogatijih i siromašnijih. I starih i novih.
Svima njima neki namijeniše istu sudbinu.
I gradovima i selima i ljudima u njima. Četo se taj naum pokušavao i ostvariti. Jedni bi probali, pa kad nije išlo, dolazili bi drugi. Mijenjali sredsrva i metode, ali cilj je uvijek ostajao isti. Zemlju Bosnu podijeliti, gradove i sela poharati, ljude, jednu trećinu pobiti, jednu trećinu raseliti, jednu trećinu na svoj adet natjerati. Sve to bi namijenjeno i ovom dijelu Bosne što se zove općina Gračanica. Poslednji puta 1992.godine.
Kako je sve to poslednji puta počelo?
A počelo je puno prije nego što smo toga mnogi od nas postali svjesni.
Od polovine 91. godine do maja 92. godine u Gračanici i oko Gračanice prelamala su se sva globalna ali i lokalna zbivanja.
Bosna je dobila novu vlast, ali ona viša u Beogradu je imala svoje planove.
Štampanjem para izvući sve devize, isprazniti fondove,uništiti privredu, kompletnu vojsku upregnuti u svoj jaram i načiniti svoju veliku državu.Oni su govorili da je to čuvanje Jugoslavije, a ustvari pravili su veliku Srbiju.
Plan sa parama odlično funkcioniše.Štamparija na Topčideru radu u tri smjene.U Bosnu svakodnevno dolaze kamioni bezvrijednih dinara. Iz Bosne se ti isti kamioni vraćaju puni dolara, maraka, franaka.Prazne se svi fondovi.
U isto vrijeme u Srbiji se narod priprema za realizaciju njihovog ''vekovnog sna''.Sve ono što je dugo godina bilo zaključano unatar porodice, crkve i nauke akademija.
JNA je već pretvorena u armija jednog naroda i kao takva obavlja savršeno svoj dio posla.Prvo u Sloveniji, potom mnogo žešće u Hravatskoj.
U Bosni se gomila oružje.
Na stolove se vade davno nacrtane karte.Cestama po Bosni tutnje vojni konvoji.
Isti scenario i na području općine Gračanica.
Da zlo neće obići Gračanicu mnogi su shvatili po osmivanju srpske općine Petrovo.Drugi njih puno više, ni ne slute šta im se sprema.Još uvijek vjeruju onima kojima nikako nebi smjeli.Sa zebnjom prate opsjenare iz Jutela.Jedni organizuju roštiljijade za mir,drugi traže bijele konje na kojima će ujahati u konačno srpsku Gračanicu.Neki, svjesni šta se sprema grozničavo organizuju odbranu Gračanice.
Više se nije imalo kud.Oni kojima nije bilo do rata iscrpili sve mogućnosti svog mirotvorstva.Oni drugi kao da više nisu mogli čekari da konačno ostvare svoj naum.Više svoje ratne nakane ni ne pokušavaju ničim maskirati.Kreću potpuno otvoreno.
U Donjoj Orahovici napadaju policijski punkt i bombom raznose kiosk.Narod Orahovice nimajući ništa drugo odgovara blokadom puta.Odgovor, blokada mosta kod Karanovca.
Nakon sijanja straha noćnom pucnjavom i držanjem u neizvijesnosti stanovništva duž Spreče počinju noćni napadi i u samoj Gračanici.
7. marta 1992.godine napad na slastičarnu ''Šeherzada'' i zlatarsku radnju u strogom centru Gračanice.Dva sahata kasnije iste noći napada se porodična kuća u Stjepan Polju.Kuća je vlasništvo tadašnjeg načelnika policije u Gračanici.
10. marta tromblonima se gadja Korića Han.
20.marta izvršen je napad na salstičarnu ''Amfora'', takodjer u strogom centru Gračanice.
Sada je već svima jasno da se sprema veliko zlo.Čeka se samo šta će biti sledeće i naivno vjeruje da će to ipak konačno neko zaustaviti.
Da će nadvladati pamet.
Nažalost svake noći i svakog dana dolazi sledeće, sve gore i gore.
U noći 25. marta novi šok za Gračanlije.Napad na radio Gračanicu.Postavljeni eksploziv u potpunosti uništava i prostorije i studijsko režijsku opremu Radio Gračanice.Na taj način Gračanica se stavlja u potpunu informativnu blokadu.
Srećom ne zadugo.
U tim danima marta skoro ni jedna noć ne prolazi bez pucnjave i detonacija.
Od 1. do 5. maja pada Doboj.
Grapska je 9. maja sravnjena sa zemljom.
Mjesec maj koji je uvijek u Gračanici počinjao lijepo i veselo, te 92. godine počinjao je tužno, u strahu i iščekivanju.
Na područje gračaničke općine stižu prvi prognanici, sa svojim užasnim pričama.O njima se valja brinuti i brinu se svi.
Komišije druge vjere i druge nacije preko noći odlaze, bez ijedne riječi.Kasnije u pronadjenoj dokumentaciji i onim što je do Gračanice dolazilo kao užasni eho saznajemo da su mnogi iz Gračanice odlazili po bijele konje na kojima će se vratiti trijumfalno kao pobejdnici,kao vojvode u pratnji svojih đenerala.
Narod Gračanice odgovra na svoj, jedini mogući način.Od seoskih i mahalskih straža formiraju se jedinice teritorijalne odbrane.Počinje se organizovati i proizvodnja sredstava za odbranu.
I onda počinje ono u šta mnogi nikako nisu vjerovali.Počinje pravi rat.
Granatiraju se sela od Miričine, Orahovice pa duš puta Doboj-Tuzla.
Slijedi granatiranje Gračanice.Najžešće 25 maja.Upravo tog 25. maja Gračanica je definitivno odbranjena.Svima pa i onima koji su otišli po bijele konje postaje jasno da u Gračanicu nikada neće ujahati kao pobjednici.
Rat bijesni.Svaki dan mrtvi, ranjeni, granatiranja i uzbune.
Kako je neprijatelj granatama ravnao Gračanicu i sva njena sela,tako je narod gračaničke općine iz dana u dan bivao sve odlučniji i organizovanji u odbrani svoga praga,svoje porodice,svoga identiteta, svoje držva, pravde i slobode.
Slijede veličanstvene pobjede, otkljanjanje opsanosti iu Lohinje, Lendića.Gračanlije pomažu u odbrani Gradačca, Posavine, Dobojske općine, Majevice, Srajeva,Vareša,Vozuće.Išli su svuda gdje je trebalo.
Tokom tih ratnih dana Gračanica je bila utočište na kraće ili duže hiljadama prognanika.Da se popiše šta je sve u gračanici tokom tog vremena iništeno valjali bi potrpšiti pino i vremena papira.
Rat je iz nas.Gračanica se obnavlja.
Vrijeme ide a ljudi pamte.
Ono što je najvažnije sačuvali smo slobodu, borimo se za pravdu i idemo naprijed u neko bolje vrijeme.